Početkom veljače magazin Time je objavio temu How to Save Your Newspaper u kojem je iznesena revolucionarna ideja koja će spasiti novine – plaćanje web sadržaja. Najkraće rečeno, radi se o mikroplaćanju, odnosno plaćanju sitnih iznosa za pojedine članke ili malo viših, ali još uvijek niskih za kompletan sadržaj. Reakcija ne nedostaje, a dobar dio stručnjaka i analitičara medijskog tržišta prijedlog odbacuje kao potpuno glup, s čime se naravno slažem. Pokušaj naplaćivanja sadržaja na webu se, u slučaju New York Timesa i njihovog ugašenog Times Selecta, već pokazao kao promašaj.
Da je mikroplaćanje web sadržaja loš potez pisao je i Jeff Jarvis u Can journalism go with the flow?, a s time su se složili i na Huffington postu u tekstu naslovljenom Journalism Does Not Need To Be Saved, Newspapers Do. Ima i onih koji razrađuju teoriju i smatraju je djelomično dobrim rješenjem koje bi možda moglo upaliti.
Editing will change. Editors will become more curators, aggregators, organizers, educators. Their jobs will be less about controlling a flow than encouraging and improving creation.
Meni taj tekst na Timeu više izgleda kao posljednji poziv u pomoć nego dobra ideja. Kraj toliko sadržaja na internetu, naplaćivati ga, totalno nisam siguran u uspjeh – jedino kad bi apolutno sve novine u US zatvorile vrata i dogovorile neku cijenu, iako ni tada nisam siguran da bi ljudi plaćali. Nema veze, ionako cijela ta priča nema veze s našim tržištem i našim novinama (ali obožavam pratiti kako se razvija situacija).
Ovih dana pratim još jednu od rasprava na podforumu Ostali mediji Forum.hr-a o Jutarnjem listu u kojoj se raspravlja o tome trebali li web Jutarnjeg davati čitateljima površne vijesti (sise, sve iz Sun-a, zanimljivosti) jer je to najklikanije (što znači i veću zaradu od weba) ili tražiti svoju sreću u nekom drugom pristupu. Spominje se tamo i kako Jutarnji web i tiskano izdanje nisu jedno, što čitatelju kakav sam ja ne znači ništa – Jutarnji je Jutarnji, bez obzira na medij i ono što radi web reflektirati će se na moj dojam o tiskanom izdanju i obratno.
Meni se ta filozofija sisa čini potpuno promašenom kada je Jutarnji u pitanju jer je jasno da tim pristupom idu na Index, 24 sata bez ikakve želje da se pozicioniraju kao prave novine, što im je novi slogan. Isto kao što tiskano izdanje po mom dojmu prati povremeno što rade 24 sata i Večernji. Ne kužim zašto se u ovo senzacionalističko vrijeme, sad je prava prilika, ne pozicioniraju kao novina za publiku koja se ne zadovoljava tim površnim pristupom. A suditi po klikanosti članaka je potpuno krivo jer i ja kliknem na neku glupu vijest, preletim je ali mi ne pada na pamet zbog toga kupiti novine (a bannere ako vidim, vidim).
Ako nastave takvim uređivanjem za godinu dana ću po zanimljivosti ići na Jutarnji, u čemu naravno nema ništa loše, jedino što ću te novine kupiti ili web posjetiti samo u slučaju da sam u potrazi za takvim sadržajem.
Kako spominju na Huffington postu, nije internet kriv za pad prodaje novina, i s tim se slažem te po stoti put navodim primjer Wireda koji kupujem iako gotovo cijeli sadržaj stave na web dok je broj još uvijek vani. Nije internet neprijatelj nego prilika da se preusmjeri lova u isti džep, samo je u pitanju drugi medij. U četvrtak je pak Jutarnji web objavio vijest o ovoj ekipi što je pala na poreznoj i bio je neki tekstić i na kraju obavijest kako kompletnu priču možemo pročitati u tiskanom izdanju koja je na kioscima već od 20 sati, što je također loša metoda jer sam sve što sam trebao pročitao na drugim web news portalima i nisam bio time motiviran da kupim novine.
Na cijeloj dnevno novinskoj sceni Jutarnji je i dalje moj izbor, to nisu toliko loše novine kako bi se mogao steći dojam kad čitate spomenutu raspravu na forumu – ima boljih i lošijih dana. I dizajnom mi najbolje leži.
Večernji ne čitam dijelom i zbog toga što mi se ne sviđa prijelom/dizajn a 24 sata ne pratim niti bi ih kupovao jer mi ta njihova forma ne odgovara i zato što moram, ako me nešto zanima, uvijek negdje ići po dodatne informacije – na njihov format jednostavno ne stane to sve.
Nekoliko je tekstova nedavno objavljeno u domaćim medijima na ovu temu. U Glasu Istre onaj pod naslovom Novine će spasiti samo kvaliteta i u Lideru Politička ovisnost i žutilo stižu na naplatu. U prvom je Boris Trupčević, glavni urednik 24 sata rekao i kako internet nije novinski neprijatelj broj 1, nego je glavni neprijatelj novina njihova nespremnost da se prilagođavaju novim uvjetima, to jest da prepoznaju što ljudi očekuju i smatraju relevantnim. Sva je prilika, piše Glas Istre, da će se novine, u borbi za opstanak, uputiti stazom za koju Trupčević misli da je jedina ispravna, u pravcu proizvoda koji će zadovoljavati potrebe širokih čitateljskih masa i koji će odustati od tradicionalnog poimanja po kojemu relevantne novine trebaju pružati pamet, kritički stav, iscrpno objašnjenje, vjerodostojnost i lijepo pisanje koje se može protezati na više od dvjestotinjak slovnih znakova…
U tom istom tekstu komentar je dao i Ante Gavranović, član Izvršnog odbora Udruge novinskih izdavača (a kojeg redovito čitam u Novinaru). Novine, rekao je, može spasiti samo kvaliteta te razvijanje posebnosti svakog pojedinog izdanja u odnosu na konkurente. Novinari se suočavaju s dva problema: redakcije će smanjivati broj zaposlenih novinara, a oni koji će ostanu morat će biti sposobni i za pisanje tekstova u štampanim izdanjima, i za objavljivanje na portalima, i za snimanje i montiranje video priloga.
U drugom tekstu, Žutilo stiže na naplatu, malo drugačija teorija – autor Krešimir Raguž smatra kako politička ovisnost koju su izdavači novina stvorili prema Vladi stiže na naplatu, odnosno kako su tu povezanost prepoznali i odlučili kazniti. Krešimir Macan za taj je članak rekao: Novine su pale u kvaliteti i one više nisu oponenti vlasti kao što bi trebalo biti i kao što su bile prije. Dio razloga pada prodaje zato tumačim upravo činjenicom da su čitatelji prepoznali taj zaokret i nije im se nimalo svidio.
Zdenko Duka, predsjednik HND-a zaključio je kako imamo problem malog tržišta odnosno kako je problem što niz medija nije profiliran. Ozbiljne novine bi malo bile tabloid, pa opet malo ozbiljne novine. Ipak, kažu analitičari, još ne možemo govoriti o nekom ozbiljnom pada ukupne čitanosti, jer imamo i blagi rast.
Meni je nekako najbliže ovo što kaže Gavranović, odnosno ovo da svi guraju u istom smjeru pa se na kraju svi bore za istu publiku pri čemu s 24 sata uvijek znaš na čemu si, dok ostali, kako je i primijećeno, lutaju. To je lutanje zapravo najveći problem jer u tom lutanju ne dobiješ novu publiku (odnosno ne ukradeš ovu od 24 sata) a istovremeno izgubiš ove koji žele prave novine. Možda je Trupčević u pravu i možda svi krenu raditi novine za mega široku publiku ali te publike nema beskonačno mnogo i morat će jedni od drugih otimati. A u "ozbiljnom" sektoru praznina, nema žive duše 😉 (nije baš skroz tako ali…) Tu se sad vraćamo na onu teoriju po kojoj publika "to želi čitati" i kako "novinari samo daju ono što publika traži".
Prošlo ljeto ili ovo prije toga gledao sam film o Stephenu Glassu koji je pisao za The New Republic i koji je izmislio sve ili većinu tekstova, a iz tog filma ostala mi je u pamćenju jedan rečenica – o tome kako je The New Republic jedini magazin koji se čita u Air force one avionu (predsjednički avion). Ono što mislim jest da novine ne trebaju toliko slušati što čitatelji žele već pisati o onome što novinari i njihovi urednici misle da je važno. Oni su ti koji trebaju formirati publiku i držati tempo. To nije tako jednostavno kako sam ja napisao, naročito sada u vrijeme krize kada treba donijeti brzu odluku kojim smjerom krenuti. Fotografija (2) koju prilažem to dobro ilustrira :))
Još jedan problem koji novine imaju, uz nejasnu strategiju, je spora reakcija na zbivanja na tržištu. Dok odluče što napraviti već je neka nova situacija s novim trendovima, pa tu leži prednost onih manjih – brže mogu presložiti stvari i prilagoditi se. Na kraju, mislim da će biti ovako
The issue lies in providing content that traditional readers would be willing to pay full price for.